Kina i SAD: Partnerstva umjesto trgovinskih ratova

Kao pokretač globalizacije i multilateralizma u svijetu, SAD su imale izuzetno privilegiranu poziciju u svjetskom trgovinskom sustavu koji je razvijen u okviru Svjetske trgovinske organizacije. Kako je to rekao nobelovac J. Stiglitz (2019), u tako privilegiranom sustavu profitirale su američke korporacije koje su vođene niskim troškovima selile proizvodnju u Kinu i druge jeftine globalne destinacije, gomilajući tako profite, ali gubeći radna mjesta u Americi i vršeći presiju na održavanje niskih plaća američkih radnika. I onda se pojavi Trumpova teorija trgovine koja kaže da su multilateralni trgovinski sporazumi krivi za gubljenje radnih mjesta u američkoj ekonomiji.

I tako započinje trgovinski rat SAD, koji posebno plamti u odnosu prema Kini. On je obuhvatio uvođenje protekcionističkih carina do 25 posto na vrijednost kineskog izvoza u SAD od 250 mld. dolara, a kroz kontramjere Kine obuhvatio 110 mld. američkog izvoza u Kinu. Taj rat uključuje i stavljanje vodeće kineske tehnološke kompanije Huawei na crnu listu SAD i zabranu prodaje njegovih telefona u SAD i kupovina čipova i drugih komponenti iz SAD.

Trumpova trgovinska doktrina

Najveća ironija politekonomske osnove protekcionizma koji poduzima Trump je u tome što on negira sve ono što je američka ekonomska misao govorila u korist liberalizacije trgovine u uvjetima globalizacije. Ukupan izvoz roba i usluga SAD je godinama manji od uvoza, a 2018. je izvoz iznosio 2,5 triliona, a uvoz 3,1 trilion dolara, stvarajući deficit od 621 milijardu dolara. Tri stavke su vodeće: robe široke potrošnje sa 442, automobili sa 214 i nafta i gas sa 62 milijarde dolara stvaraju 718 mld. dolara deficita. Usluge bilježe suficit od 270 mld dolara. U 2018. Kina je najveći vanjskotrgovinski partner SAD, a u trgovini sa Kinom SAD ostvaruje izvoz od 251 mld. dolara, a uvoz od 670 mld dolara, praveći deficit od 419 mld. doolara. Ta trgovina počiva na intenzivnom investiranju američkih kompanija u Kinu, a istovremeno kineske kompanije investiraju u SAD, preuzimajući mnoge perspektivne američke kompanije.

Nobelovac W. Nordhaus (2019) dao je prikaz četiri greške Trampovih trgovinskih politika određujući im kontekst prema Orwelovoj misli da se“mora biti svjestan potpune istinitosti dok se govore pažljivo konstruirane laži“.

Prvo, Trumpove politike pristupaju ekonomskom rastu kroz smanjenje deficita, vodeći se time da deficit smanjuje bruto domaći proizvod (BDP), koji čini osobna potrošnja plus javna potrošnja plus investicijska potrošnja plus izvoz minus uvoz. Znači da, što je deficit veći, ostvaruje se veće umanjenje BDP. To jeste privlačno objašnjenje, ali onda dolazi vruće pitanje, a kako se deficit stvorio? Upravo zato što su povećane stavke potrošnje tražile veći uvoz jer domaća ponuda nije mogla da zadovolji tražnju. Smanjite li deficit, smanjit ćete potrošnju i eto opet smanjenja BDP. Dakle, deficit ne smanjuje rast, deficit nije štetan za ekonomiju i građane. Da istina bude do kraja ogoljena najveći dio deficita SAD u razmjeni sa Kinom se odnosi na uvoz onih proizvoda koji se proizvode u američkim kompanijama u Kini ili su rezultat ugovora o uslužnoj preradi (contracting manufacturing) američkih kompanija u Kini.

Drugo, zanemaruje se da najveće koristi od deficita u vanjskoj trgovini imaju SAD, zbog toga što je dolar kao nacionalna valuta SAD istovremeno svjetski novac. Zahvaljujući visokom povjerenju međunarodnih investitora i držanju nacionalnih rezervi novca mnogih zemalja u vrijednosnicama SAD, te velikog obima portofolio investicija rezidenata van SAD, ta je zemlja u prilici da njene deficite pokriva svijet. Neto međunarodna investicijska pozicija SAD koncem 2018. godine pokazuje da su SAD neto dužnik prema drugim zemljama svijeta u iznosu od 9.717 milijardi dolara što čini oko 48,6% BDP. Ko bi i zbog čega mijenjao takvu poziciju, ako pritisak za tim ne dođe iz vana. SAD imaju u prosjeku u periodu 2008-2018 godine za 2,6% BDP veću potrošnju od onoga što su stvorile ili 1.500 dolara veću potrošnju po svakom stanovniku u svakoj od tih godina.

Treće, takve politike zanemaruju trgovinu kao izvor obostranih koristi za njene učesnike. Ne treba se vraćati D. Rikardu pa vidjeti da je za svaku zemlju korisno da kupuje robe i usluge pod konkurentnim uvjetima iako i takva trgovina podrazumjeva monopole, tržišne frikcije i nejednakosti. Nije teško izračunati prednosti nižih cijena za standardne proizvode nakon što je njihova proizvodnja prenesena u novoindustrijalizirane zemlje, posebno u Kinu. S druge strane, protekcionizam dovodi do rasta troškova života stanovništva jer se nametnute carine u suštini tretiraju kao porez na potrošnju. Carine koje je nametnula Trumpova administracija na kinesku robu pogađaju prema procjeni Federalnih rezervi SAD prosješno domaćinstvo sa po 419 dolara godišnje, a neke i više.

Četvrto, svjetska trgovina ima svoju strukturu i dinamiku. Danas u globalnoj ekonomiji strukturu trgovine određuju globalni lanci vrijednosti u okviru kojih se vrši trgovina među pojedinim kompanijama lociranim u različitim zemljama (automobili, računala, namještaj, elektro i mašinska oprema, lijekovi i slično). Nordhaus navodi primjer proizvodnje Apple iPod koji se u maloprodaji prodaje po 299 dolara (sa porezom). On se montira u Kini koja dodaje samo 4 dolara dodane vrijednosti, dok Apple ostvari oko 80 dolara za dizajn, istraživanje i marketing. Montažom se sastavlja 450 dijelova proizvedenih širom svijeta, a kamera košta 20 dolara. Čiji je to proizvod? Nominalno američki iako se može nazvati transancionalnim. Nastojanja kompanija za poboljšanjem svog mjesta u lancu vrijednosti vode tehnološkom napretku, ali i novim strateškim konceptima stvaranja vlastitog lanca vrijednosti, kao što je to učinio Huawei u proizvodnji mobilnih telefona i druge opreme i zato došao pod sankcije Trumpa. Dakle, normalno je da Apple prodaje telefone Kinezima, a nije normalno da Huawei prodaje telefone Amerikancima.

Nove globalne inicijative Kine

Suština trgovinskog rata SAD-Kina tiče se samih osnova svjetskog ekonomskog poretka. Radi se o političkom sistemu tržišne ekonomije koji gradi Kina i koji je još od samih početaka reformi 1978. godine pod Deng Xiaopingom primjer neviđenog ekonomskog rasta, socijalne emancipacije, iskorjenjivanja siromaštva i svrstavanja Kine u zemlje višeg srednjeg dohotka. Ekonomija Kine doživjela je neviđene strukturne promjene, od siromašne zemlje koja je razvoj temeljila na primarnom sektoru i korištenju ljudskih resursa, preko intenzivne industrijalizacije i ulaska u fazu razvoja zasnovanu na inovacijama. Zemlja provodi političke i ekonomske reforme gradeći sistem na dva traka za osiguranje globalne konkurentnosti sa vizijom da do 2050 godine postane zemlja visokog dohotka i vodeća ekonomija svijeta. Ta vizija je već počela da se ostvaruje kroz nekoliko strateških projekata, kao što su Pojas i put (Belt and Road) i Napravljeno u Kini 2025 (Made in China 2025), koji obilježavaju epohu predsjednika Xi Jinpinga.

Pojas i put je projekt suradnje na Putu svile (Silk Road) koji obuhvaća preko 60 zemalja na putu razvoja koje su potpuna periferija u odnosu na glavne strateške regije svijeta. Za njih je predviđeno niz projekata iz oblasti razvoja infrastrukture, trgovine, kulturne, tehničke, obrazovne i naučne suradnje sa nekoliko hiljada milijardi dolara financijske potpore Kine. Poseban aspekt tog programa je inicijativa 17+1 koja obuhvaća seadmnaest zemalja Europe od kojih su 12 članice Europske Unije (11 novih plus Grčka), a pet je zemalja Zapadnog Balkana sa izgledima za buduće članstvo u EU.

Made in China 2025 je poseban program tehnološkog razvoja koji treba da osigura globalnu konkurentnost Kine u četvrtoj tehnološkoj revoluciji. On je pandan njemačkom projektu Industrija 4.0, koji se odnosi na četvrtu tehnološku revoluciju. Kineski prioriteti su dvanaest tehnološki naprednih oblasti: električni automobil, napredne IT, digitalne komunikacije, napredna robotika, vještačka inteligencija, poljoprivredna tehnologija, inženjering zrakoplova i brodogradnje, novi sintetski materijali, napredna elektrooprema, izranjajuća bio medicina i brze željeznice. Program treba da se realizira od strane državnih poduzeća uz značajne subvencije i pribavljanje tehnologija i know-how. Njime bi kineske kompanije postale nosioci novih brendova i tehnologije i tako bili sposobni za globalnu ekspanziju. Kina je svjesna da je njena resursna i energetska efikasnost ostaje niska, dok je zagađenje drastično. Industrijska struktura i industrijske usluge ostaju nezrele (Made in China 2025). Zato i čitav projekat zahtjeva ogromne resurse, znanje i umješnost.

Američki ekonomski analitičar W. Endahl (2019.) kaže da slično načinu na koji su to radili Japan ili Južna Koreja pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Кinа prolazi kroz ono što se opisuje kao „podmlađivanje kineske proizvodnje“. Ovo znači da umjesto da bude radionica u kojoj se sastavljaju komponente inozemnih firmi sa niskim nadnicama kineskih radnika, Kina će razvijati svoje globalne brendove – svoj Apple, ili svoj BMW ili 5G sa znatno većom dodanom vrijednošću i višim plaćama.

Tehnološki napredak Kine – prijetnja ili prilika

Reakcije SAD, EU i drugih na ove inicijative ovise o tome sa kakvom se uspješnošću realiziraju predviđeni projekti i da li se oni prihvataju kao prilika ili prijetnja njihovim geopolitičkim interesima.

Europska Unija podržava uključenje zemalja Europe u projekt Pojas i put sve dok se financiranje razvojnih projekata temelji na europskim politikama (infrastruktura, energetika, poljoprivreda, okoliš, klimatske promjene). U tom smislu je i inicijativa 17+1 prihvaćena kao prilika za potpunije financiranje razvoja infrastrukture na periferiji EU.

Međutim, znatno su oštrije reakcije SAD na projekt Made in China 2025. Pored uvođenja carina na kineski čelik i širu listu proizvoda, američke aktivnosti su usmjerene na otežavanje transfera tehnologije kineskim kompanijama, ka ukidanju subvencija za kineske kompanije nosioce projekta Made in China 2025, jačanje zaštite intelektualnog vlasništva i veću otvorenost za strane direktne investicije američkih kompanija u Kinu.

Interesantno je da se sve američke protekcionističke mjere pravdaju interesima nacionalne sigurnosti SAD. Do 1962. samo je Senat mogao uvoditi carine, ali je otada data mogućnost da zbog nacionalne sigurnosti predsjednik SAD može da ih uvede. Takvim motivom uvedene carine nisu predmet jurisdikcije Svjetske trgovinske organizacije. Tako su ove protekcionističke mjere izvučene iz konteksta multilateralizma u globalnoj trgovini i prevedene na bilateralni kontekst u kome presudnu ulogu igra pregovaračka snaga konfrontiranih strana.

Prisjetimo se da je Z. Bžežinski (1997) pisao da će sila koja dominira Euroazijom kontrolirati dva od tri najrazvijenija i ekonomski najproduktivnija regiona svijeta. Kontrola nad Euroazijom automatski podrazumjeva subordinaciju Afrike, svodeći zapadnu hemisferu i Okeaniju sa Australijom na geopolitičku periferiju u odnosu na središnji kontinent svijeta. Zato je potrebno onemogućiti pojavu novog ekonomskog izazivača koji bi mogao ugroziti supremaciju Amerike.

Iskustva SAD u strateškim izazovima ekonomskoj, a samim tim i geopolitičkoj supremaciji su veoma bogata. A. Wolf (2019), zamjenik direktora Svjetske trgovinske organizacije spominje trgovinska “trvenja” između SAD i Japana, od kasnih 1960-ih do sredine 1990-ih, dakle, nisu se nazivala “ratom”. Japan je bio saveznik. Korišteni alati bili su kvote (npr. na televizorima u boji – zaštitne mjere), te brojni antidampinški postupci i sporazumi o dobrovoljnom ograničavanju od strane Japana (najznačajnije na automobilima). Japansko gospodarstvo u mnogim područjima nije dopustilo slobodno uvozno natjecanje niti dopustilo tržišnim snagama da odrede konkurentne rezultate za ogroman dio uvezenih proizvoda. Pored paralela, ozbiljna razlika između uspona Japana i uspona Kine je Zapad koji izražava zabrinutost zbog očiglednog usmjerenja kineske politike kao udaljavanja od konvergencije.

Zaključak

Ovdje bi se trebalo podsjetiti misli nobelovca P. Krugmana (2019) koji kaže da nije postojao razlog da Trump obara sistem koji je vidio veze između nacija kao načina promicanja mira. Taj sustav, (počev od GATT-a do WTO – D.A.) sa svojim multilateralnim sporazumima i pravilima za ograničavanje jednostranih akcija bio je od početka ključni dio Pax Americana iz koga je proistekao i IMF i Svjetska banka za obnovu i razvoj.

Ako je trebalo suočiti se sa problemima u trgovini sa Kinom, onda je to trebalo uraditi na demokratski način, očuvanjem multilateralizma i pregovorima koji uključuju i SAD i EU. Uočljivo je da jednaku trgovinsku ratobornost Trump ispoljava i prema EU i nekim drugim zemljama saveznicama (Kanada i Meksiko), ali sa znatno većom tolerancijom. Uz jasnu podršku Brexitu SAD će se isturiti u prvi red borbe sa prijetnjama od strane Kine – izmišljenim i stvarnim. Samim tim i problemi se, iz multilateralnog, prenose u bilateralni okvir, što otežava njihovo reguliranje.

Oštrina trgovinskog rata prema Kini proističe iz djelovanja dva ključna faktora. Prvi je faktor vezan za nastojanja za neutraliziranjem, odnosno smanjenjem deficita SAD u trgovini sa Kinom. To je iskonstruirani problem i ako on postoji, onda je najviše rezultat djelovanja američke strane u domenu trgovinskih politika, uključujući i politike stranih direktnih investicija u Kini. Tim politikama su se SAD svjesno opredjelile da Kinu imaju kao resursnu bazu za niz proizvoda za američko tržište. Zbog visoke neelastičnosti američke tražnje za te robe, uvođenje uvoznih carina značit će povećanje državnih prihoda jednakih porezima i atak na kupovnu moć stanovništva, odnosno opterećenje dodatnim troškovima američkih prerađivača sirovina i materijala i obaranje njihove konkurentnosti. Što je najvažnije, ne treba očekivati nikakve strukturalne promjene u američkoj privredi, jer se uočava nastavak visokog tempa stranih direktnih investicija iz SAD-a u Kinu. U tom području treba očekivati deesakalaciju trgovinskog rata.

Drugi je faktor vezan za vizije tehnološkog razvoja Kine i ostvarenje projekta Made in China 2025. Tu treba očekivati znatno složenije probleme, a spremnost američke administracije da mu se suprostavi i radi na ostvarenju vlastitih zahtjeva prema Kini pokazuje i odluka o stavljanju na crnu listu tehnološke kompanije Huawei, iako je jasno da se time uskraćuju mogućnosti izbora za američke potrošače i ograničavaju mogućnosti isporuka čipova od strane američkih dobavljača za tu kinesku kompaniju. U ovom području treba očekivati znatno veća zaoštravanja, posebno zbog toga što će SAD nastojati da očiglednu divergenciju sistema naknadi ustupcima kineske strane koji bi umanjili konkurentsku snagu kineskih tehnoloških kompanija. U tom smislu jako je važna uloga EU, posebno Njemačke prema kojoj Kina već iskazuje ofanzivan nastup u akvizicijama tehnološki naprednih tvrtki, čime bi i protekcionizam i zabrane pristupa tehnologijama u SAD-u imale manji učinak.

Budući da je riječ o Kini kao globalnom akteru, multilateralni pregovori o reformama u okviru globalnog trgovinskog sistema imali bi najveći učinak. Za takav preokret potrebno je, prije svega isključiti faktor nacionalne sigurnosti kao dominantan u građenju nove konfiguracije trgovine i tretirati ga jednako važnim drugim aspektima trgovine koji osiguravaju njen razvoj i održivost, a uključuju ekonomsku i tehnološku suradnju, socijalnu odgovornost, brigu za posljedice klimatskih promjena i odgovornost prema okolišu.

Prof. dr. Anto Domazet/Faktor.ba