Koliko je rizično “smanjenje rizika”?

Razgovor o de-riskingu – smanjenju ili uklanjanju rizika iz Kine – u posljednje vrijeme postaje sveprisutan među zapadnim političarima i poslovnim zajednicama, dok se čini da je pristup de-coupling – razdvajanja, odbačen, barem u retorici.

Nemojte se zavaravati. Priroda nove de-riječi je zapravo da se redefiniše rizik i odvoji od Kine u selektivnim poljima poput visoke tehnologije i drugih ključnih oblasti u kojima te zapadne sile žele da zadrže svoju globalnu dominaciju.

Za one koji pažljivo osmišljavaju i prihvaćaju takav pristup u Sjedinjenim Državama i drugim velikim europskim prijestolnicama, stari način potpunog odvajanja od druge najveće svjetske ekonomije pokazao se nemogućim i neizmjerno samodestruktivnim. Oni i dalje žele profitirati od kineskog mega tržišta i istovremeno obuzdati uspon zemlje.

Novi narativ

Zato su odlučili prestati pokušavati nemoguće i probaju novi narativ ne pominjući da će i ovaj novi pristup, kao i prethodna politika, uzdrmati globalne lance snabdevanja, fragmentirati svetsku ekonomiju i oštetiti izglede za zajednički razvoj širom sveta.

U izjavi nakon ovogodišnjeg samita Grupe sedam (G7) u Hirošimi u Japanu, zemlje G7 su se obavezale da će izgraditi ekonomsku otpornost “diverzifikacijom i produbljivanjem partnerstava i uklanjanjem rizika, a ne razdvajanjem”. Državni sekretar Antony Blinken objasnio je “za Sjedinjene Države, i za mnoge druge zemlje, postoji duboka razlika između ‘uklanjanja rizika’ i razdvajanja”.

Zapravo, prije nego što su ga bogate zapadne zemlje „redefinirale“, „de-rizik“ je bio finansijski termin koji se odnosio na fenomen finansijskih institucija koje prekidaju ili ograničavaju poslovne odnose sa klijentima kako bi izbjegle rizik, umjesto da ga upravljaju. To je situacija u kojoj finansijske institucije praktikuju prekomjernu jurisdikciju, pa je zbog toga dugo kritizirana od strane Sjedinjenih Država, Evropske unije (EU) i Svjetske banke.

“Minsko polje”

Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci, taj termin, koji su agresivno prodavali neki zapadni političari, postao je visoko ispolitiziran. Na nedavnom sastanku u Briselu, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen rekla je da “EU nema namjeru da se odvoji niti da se okrene prema unutra”, dok je “diplomatsko uklanjanje rizika centralno u pristupu bloka”.

Od “razdvajanja” do “uklanjanja rizika”, takozvano “minsko polje” Zapada u njegovim interakcijama s Kinom ostaje isto. Majski članak Financial Timesa svrstao je rizike zbog kojih su Sjedinjene Države i EU zabrinute u dvije velike kategorije – “stvari koje Zapad dobija od Kine”, kao što su nova energetska tehnologija i kritični minerali, i “stvari koje Kina dobija sa Zapada“, uključujući naprednu tehnologiju s potencijalnom vojnom upotrebom.

Jednostavno rečeno: iako se plaše da će ih Kina držati kao taoce na strani potražnje, Washington i njegovi saveznici se također boje da neće moći držati Kinu kao taoca na strani ponude. Ovi potezi zanemaruju činjenicu da je međuovisnost prirodan rezultat ekonomske globalizacije, a ekonomska nesigurnost nema nikakve veze sa njihovom normalnom ekonomskom i trgovinskom razmjenom s Kinom.

U međuvremenu, pod maskom „de-rizika“, Zapad nastavlja da napreduje sa svojom politikom protekcionizma.

Suština američkog narativa o “smanjivanja rizika” je u tome da se prekine veza Kine u ključnim sektorima sa svijetom, čime se održava vlastita hegemonija. Igra riječi jednostavno pokazuje nedostatak sposobnosti SAD-a da se odvoje od Kine, paniku i strah s kojima se suočava zbog konkurencije iz Kine i uskogrudnu pristrasnost s obzirom na različite puteve razvoja.

Oštar kontrast

Josep Borrell, potpredsjednik Evropske komisije, rekao je na Shangri-La dijalogu u Singapuru: “Svaki dan, naša trgovina sa Kinom je oko 2,7 milijardi američkih dolara. Svaki dan! Dakle, razdvajanje? Zaboravite na to. Ako bismo pokušali to učiniti, proizveli bismo svjetsku krizu.”

Statistike pokazuju da je u 2022. ukupna robna razmjena između Kine i Sjedinjenih Država, Kine i EU dostigla 690,6 milijardi dolara i 856,3 milijardi dolara, respektivno, i obje su dostigle novi maksimum.

Kako se “razdvajanje” pokazuje kao nerealan koncept, Sjedinjene Države moraju pronaći novi narativ koji će ga zamijeniti. „Uklanjanje rizika“ postalo je održiv izbor, jer s jedne strane odgovara nameri ljudi da izbegnu rizik, a sa druge čini Kinu žrtvenim jarcem kao „izvorom rizika“.

Bates Gill, izvršni direktor Centra za analizu Kine Azijskog instituta za politiku društva, rekao je: “Ko ne voli smanjenje rizika? To je samo retorički mnogo pametniji način razmišljanja o tome šta treba učiniti.”

Tokom proteklih decenija, ekonomski razvoj Kine i Sjedinjenih Država pokazao je oštar kontrast. Nakon više od 40 godina reformi i otvaranja, Kina je sada postala druga najveća svjetska ekonomija, najveći proizvodni centar, najveći centar trgovine robom i drugo najveće potrošačko tržište. Naučno-tehnološko istraživanje i inovacije su stalno unapređivani, lanac vrijednosti nastavlja da se kreće prema gore, a Kina smanjuje jaz sa Sjedinjenim Državama u mnogim područjima kao što su 5G tehnologija i zelena energija.

U isto vrijeme, američka privreda doživljava industrijsku prazninu, internetski balon, krizu drugorazrednih hipoteka, rastući dug, a sada i rizik od depresije.

Dok Kina postaje važan pokretač svjetskog ekonomskog rasta, američka “panika konkurencije” i dalje tinja. Sada Kinu smatra “konkurentom na svim frontovima” koji stoga treba suzbiti.

U očima predsjednika Kluba grupe 48 Stephena Perryja, američki političari imaju tendenciju da krive druge. “Mislim da je Amerikancima lakše objasniti napredak koji je Kina napravila demonizirajući Kinu”, rekao je Perry.

Međutim, Sjedinjene Države, videći sebe kao “svjetionik za slobodu” i šampiona mogućnosti, samo podržavaju pravila i vrijednosti koje su njima korisne, a druge neameričke vrijednosti vide kao izazov i prijetnju sigurnosti.

Kao što je bivši američki državni sekretar Henry Kissinger rekao u svojoj knjizi “Diplomatija”, ne postoji druga zemlja poput Sjedinjenih Država koja je zaglavljena u uvjerenju da su njihove institucije univerzalno održive. Stoga bi druge kulture i ideologije trebale biti promijenjene.

Stvarni rizik

Tržišna ekonomija, zapravo, nikada nije bez rizika. Dok Zapad postavlja takozvanu “kontrolu rizika”, velike su šanse da takav remetilački potez može rizike izbaciti “izvan kontrole”.

“Da li je rizik od gubitka trgovine u budućnosti dobar razlog da se izbjegne trgovanje sada, kada je opcija još uvijek dostupna? Čovjek obično ne izvrši samoubistvo kako bi smanjio strah od smrti”, rekao je bivši švedski premijer Carl Bildt dovodeći u pitanje tu ideju oduzimanja rizika u svom članku “Rizici ‘de-rizika'” na web stranici Project Syndicate.

Nesaradnja je najveći rizik, a isključivanje Kine iz međunarodnog ekonomskog sistema će oslabiti zamah globalnog ekonomskog rasta i potkopati pravila globalne trgovine.

U azijskoj finansijskoj krizi 1997. godine, američki hedž fondovi su iskoristili nedostatke azijskog ekonomskog i finansijskog sistema da unovče na azijskim berzama i deviznim tržištima, ostavljajući mnoge ekonomije u balonima, koji su na kraju pucali jedan za drugim.

Širenje, ne smanjenje

Tokom međunarodne finansijske krize 2008. godine, američki finansijski subjekti nastojali su da ostvare veliku dobit od drugorazrednih kredita. Agencije za kreditni rejting, koje su trebale da budu autoritativni i pravični „čuvari“ tržišta, „otrovnu“ imovinu su zabijelile kao „kvalitetnu“ kako bi zavarale globalne investitore. Na kraju je kriza izbila i proširila se, osakativši svjetsku ekonomiju.

Nakon izbijanja pandemije COVID-19, Zapad predvođen SAD-om mahnito je štampao novac kako bi stimulisao ekonomiju, izazivajući strmoglavu inflaciju, a kasnije je agresivno podizao kamatne stope kako bi obuzdao inflaciju. Takav egoistički potez ponovo je uzeo težak danak mnogim zemljama — oštru depresijaciju njihovih valuta, porast duga, ogroman odliv kapitala i oslabljene ekonomije.

A u očima investitora širom svijeta, Kina je još uvijek zemlja svih vrsta mogućnosti. Njemački kancelar Olaf Scholz rekao je da njegova zemlja pozdravlja razvoj i prosperitet Kine, ističući da Njemačka odbija sve oblike razdvajanja.

Zato ključna evropska preduzeća šire, a ne smanjuju, svoja ulaganja na kineskom tržištu. Na primjer, njemački proizvođač automobila Volkswagen potpisao je krajem maja ugovor sa zonom ekonomskog razvoja Hefei u istočnoj kineskoj provinciji Anhui, najavljujući ulaganje od oko milijardu eura (1,1 milijardu dolara) za pokretanje nove kompanije početkom 2024.

Zhong Wenxing, Liang Jun (People’s Daily)